Intimni pejzaž

Ne, nije riječ o fotografijama intimnih dijelova ljudskog tjela već specifičnog stila fotografiranja pejzaža. 🙂

Kao dječaka su me privlačile gustišem obrasle obale Drave, vrbici skriveni u magli, šumski puteljci koje sam nebrojeno puta prošao. Te slike urezale su se u sjećanje i oblikovale moj pogled na svijet mnogo godina prije no što sam čuo za pojam intimnog pejzaža. Iako me bavljenje fotografijom zaokupilo tek u tridesetima, pejzaži su ostali moja najveća ljubav i inspiracija. I ja sam, poput većine, u početku pri spomenu pejzažne fotografije zamišljao grandiozni, prostrani krajolik poput Yosemite nacionalnog parka, slapova na Islandu ili nježnih brežuljaka Toskane. Pod dojmom slika s ovakvih lokacija često sam u krajoliku tražio kadrove u koje bi mogao preslikati dio te grandioznosti i bivao razočaran jer snimljena fotografija nije odražavala moju ideju. Kako sam se fotografski razvijao tako se i moje poimanje pejzažne fotografije mijenjalo pa sam počeo ideje i principe iz fotografija koje su mi bile uzor, a prikazuju neki grandiozni pejzaž, uspješnije prenositi na manju skalu krajobraza u kome živim. To je, iako nesvjesna, bila prva faza prema mom otkriću intimnih pejzaža. Pretražujete li internet, pod pojmom intimnog pejzaža (intimate landscape) među prvim rezultatima će svakako biti ime Eliota Portera, pionira i majstora u fotografiranju takvih motiva. On je prvi poznati fotograf koji se gotovo isključivo posvetio fotografiranju intimnih pejzaža. Iako ne postoji strogo određena definicija što je intimni pejzaž, gledajući njegove i fotografije slične njegovima vrlo brzo će vam postati jasno što je definirano tim pojmom. To nisu grandiozni pejzaži od kojih će zastati dah već komadići čija mirna ljepota grije srce i krijepi dušu. To su obale rijeka, šumarci, bare i jezera, polja i puteljci koji obiluju motivima. Teksture, boje, igra svjetla i sjene koje čekaju da budu otkrivene i zabilježene. U nastavku, pokušat ću vam približiti svoju ideju o tome što je i kako snimiti fotografiju intimnog pejzaža. 

Za početak, zamijenite svoj omiljeni širokokutni objektiv nekim zumom srednjeg raspona, fiksnom 35-icom ili pedeseticom a i kraći teleobjektiv može dobro poslužiti. Promjena objektiva mijenja način gledanja na krajolik kojim smo okruženi. Mijenja se količina prostora i odnose između elemenata koje možemo obuhvatiti kadrom. Fokus se prebacuje s cijelog krajobraza na njegove detalje. 
Upravo zbog toga potrebno je dati si vremena, prepustiti se lokaciji i potražiti motive koji nam se vrlo često nalaze pod nogama ili u našoj neposrednoj blizini. Sigurno ste se ponekad našli u situaciji da dođete negdje i prvi dojam je da tamo nema ničega zanimljivog. No kako vrijeme prolazi i vi počnete istraživati i mijenjati kadrove, tako i lokacija postaje sve zanimljivija pa ste na kraju u stanju provesti nekoliko sati fotografirajući naoko beznačajne detalje ne bi li snimili onu jednu fotografiju kojom ćete biti zadovoljni. Često u potrazi za motivima spuštamo pogled prema tlu, ulazimo u šumu ili šikaru pa iz kadra isključujemo horizont ili nebo. To je još jedna česta odlika fotografija intimnih pejzaža. Naravno da nije zabranjeno nebo i horizont uključiti u takvu fotografiju, no oni će tada imati sporednu ulogu jer će fokus biti na nekom detalju u prednjem planu. 

Spomenuo sam da si treba dati vremena kako bi uočili motive i razradili kadar. Fotografiram li klasični pejzaž u uvjetima izlaska ili zalaska sunca, to znade biti vrlo stresno upravo zbog pomanjkanja vremena za pronalazak pravog kadra. Primjeri a i vlastito iskustvo govori da je za intimne pejzaže daleko povoljnije difuzno svjetlo kakvog za oblačnog dana ima u izobilju i što je najvažnije, fotograf tada prestaje biti pod pritiskom da nešto mora snimiti na brzinu. Imate dakle dovoljno vremena da bez žurbe i pritiska pronađete najbolji kadar i kompoziciju za svoj motiv.
Pažnju je potrebno usmjeriti na pronalaženje uzoraka, ritma i sklada ili kontrasta u bojama i oblicima. Očito često postaje apstraktno pa umjesto drveća, stijena i trave fotografiramo linije, oblike i boje. To će biti glavni elementi kompozicije u fotografijama intimnih pejzaža i koristit ćemo ih što je više moguće. Dobra kompozicija zanimljivih elemenata učinit će fotografiju zanimljivijom za gledatelja.
Kako dobre fotografije intimnih pejzaža nastaju tek nakon dužeg razmišljanja i bavljenja motivom, mogu zaključiti da je za razliku od fotografije velikog pejzaža gdje prevladava osjećaj zadivljenosti prirodom, u intimnom pejzažu naglasak na unutarnje stanje fotografa i njegov odnos prema motivu. U takvim će fotografijama, usuđujem se reći, na vidjelo izaći sve znanje i umješnost fotografa, njegov osjećaj za motiv, kadar i kompoziciju.

Za kraj, fotografije intimnih pejzaža počivaju na detaljima pa dobro provjerite rubove kadra. Kako u fotografiji nemamo nikakav snažan i dominantan element tako ni uz rubove kadra ne želimo nešto što će odvlačiti pažnju promatrača.

Ako vam fotografiranje intimnih pejzaža i ne „sjedne“ baš najbolje, promjena gledišta i načina razmišljanja svakako će vam pomoći da budete bolji fotograf. Principe spomenute ovdje možete primijeniti na bilo koje područje fotografije, stoga odbacite okove i pokušajte nešto malo drugačije.