Putujemo autocestom a kao da stojimo u mjestu. Cesta ravna, čini se beskonačna. Krajolik prostran, nepregledan. Kreslin, Cash i U2 nadmeću se i miješaju sa zvukovima ceste. Klima monotono zuji u bespoštednoj borbi sa vrućinom Sonoranske pustinje. Sređujem bilješke i pregledavam posljednje snimljene fotografije. Jugozapadna utjeha, sine mi dok smo pravocrtno jurili prema posljednjoj etapi našeg zajedničkog putovanja. Da! To je to! Kao reversni Veliki prasak, u te se dvije riječi u djeliću sekunde sabila sva energija, materija i emocija ovog zajedničkih putovanja. Siniša i ja. Siniša, moj suputnik, prijatelj, pobratim, suradnik i srodna duša. On je glavni krivac za moje američke avanture. Na njegov sam se nagovor odvažio i otisnuo u meni nepoznato. Nakon više od jedanaest tisuća kilometara na cestama jugozapada SAD, četiri savezne države i isto toliko prekooceanskih letova mogu samo reći; drago mi je što sam se dao nagovoriti.
No vratimo se malo u prošlost.
Proljeće je 2016. Škotska, Isle of Skye. Pitate se kakve veze ima Škotska i njezin Otok u oblaku sa mojim putovanjem po SAD? Tamo sam sa Sinišom i još dvojicom istomišljenika putovao automobilom i upravo ondje se rodila ideja o zajedničkom odlasku u SAD. Postoji još jedna poveznica Škotske i Amerike. Naime, moj glavni motiv za odlazak bio je nacionalni park Yosemite. Uglavnom zbog legendarnog fotografa Ansela Adamsa čije su fotografije, između ostalog, proslavile taj park. Ono što tada nisam znao a saznao sam u Yosemiteu, jedna druga legenda, a otuda i poveznica sa škotskom, škot John Muir poznat i pod nadimkom Otac nacionalnih parkova, zaslužan je za očuvanje doline Yosemite što je kasnije i dovelo do njezinog današnjeg statusa.
Slučajno ili ne, tako sam, iako još nesvjestan toga, donio odluku o svom prvom putovanju u Ameriku.
Godinu dana kasnije, u jesen 2017. stojim na mjestu gdje je stajao Ansel Adams i fotografiram krajolik koji je i on fotografirao. Yosemite. Ispunjenje sna i više od toga. Prekrasna priroda visoko u planinama Sierra, lancu kojeg je ranije spomenuti Muir nazvao „Range of light“ što možemo dvojako prevesti; kao planinski lanac svjetla ali i kao raspon svjetla. I zaista, svjetlo je čarobno. Sastav granitnih stijena, nadmorska visina, vegetacija te činjenica da je taj planinski lanac razmeđa obalnog i kontinentalnog dijela Kalifornije, sve to utječe na kvalitetu svjetla, a svjetlo je fotografu kralj.
Moj lov na svjetlo nastavio se kroz nacionalne parkove Sequoia i Kings Canyon, Joshua Tree, Death Valley te područje oko jezera Mono s istočne strane Sierra. Prvo je putovanje završilo i tada još ništa nije ukazivalo na to da ću se vratiti. No, granit i pijesak američkog jugozapada uvukli su mi se duboko pod kožu a i ponovo smo pronašli jeftine karte za let…
Proljeće 2019. Nevada. Prva noć na cesti. Stajemo nakon cjelodnevne vožnje ravnim monotonim cestama kroz puste krajolike. Parkiramo na nekakvom prašnjavom odvojku nedaleko od ceste Gledano iz automobila, mračno je kao u rogu. Nalazimo se nedaleko našeg prvog odredišta na drugom putovanju, Great Basin nacionalnog parka. Poznat je kao park tamnog neba. Nalazi se toliko udaljen od civilizacije i većih naselja da u njemu možete doživjeti iskonsku noć, bez trunke umjetnog svjetla. Izlazim iz automobila i nakon petnaestak minuta koliko očima treba da se prilagode tami, s nevjericom gledam u nebo. Zvijezda je toliko da zapravo i nema tamnih dijelova neba. Kičma Mliječnoga puta jasno se ocrtava na nebu i gotovo da ju mogu dodirnuti. Prizor je to koji me vraća u dječačke dane djetinjstva na selu gdje sam se noću poslije 22 sata, kada se sva javna rasvjeta ugasila, iskradao na krov garaže i imao pogled na nebo poput ovog. Prizor koji smo u najvećem dijelu Hrvatske nepovratno izgubili. Prizor koji me pratio i u nastavku drugog putovanja; pod crvenim pješčenjačkim lukovima Archesa, među rascvjetanim Saguaro kaktusima te ponovo pod vedrim nebom čarobnog Joshua Tree nacionalnog parka.
Jugozapadna utjeha, sine mi dok smo pravocrtno jurili prema posljednjoj etapi našeg zajedničkog putovanja. Da! To je to! Poput Velikog praska val ushićenja i pozitivne energije provaljuje iz mene. Sretan i zadovoljan napuštam ove grandiozne krajolike utješen što sam našao svoj mir i jer čovjek još uvijek nije uništio svu ljepotu svijeta.
Leave a reply