Seriju članaka “Iza fotografije” započinjem jednom od mojih najpopularnijih fotografija. Snimljena je sada već davne 2010. godine na lijevoj (međimurskoj) obali rijeke Drave u blizini naselja Hrašćan. Dio je to starog korita rijeke između hidroelektrana Varaždin i Čakovec s pripadajućim akumulacijama. Sporog toka i niskog vodostaja daleko je od nekad moćne Drave. No čak i takva, okljaštrena i zarobljena, još uvijek je lijepa i dražesna, samo ponekad ljuta.
Rado se vraćam njenim obalama, neiscrpnom vrelu motiva i inspiracije mojih fotografija a lokacija sa fotografije posebno je plodonosna. Tu sam snimio neke od meni najdražih fotografija. Iako u pravilu na fotografiranje odlazim sam, ovom prilikom pridružila su mi se dva bliska prijatelja. Krajolik je još bio obavijem mrakom kad smo uskim šumskim putem stigli tik do obale rijeke. Ukratko im opisujem lokaciju pa raspravljamo o točnom vremenu i mjesti izlaska sunca. Oči nam se privikavaju na tamu i sad možemo razaznati oblake koji gotovo u potpunosti prekrivaju nebo. Šljunak škripi i ugiba se pod tvrdim đonovima ne baš najudobnijih gumenih čizama. Razdvajamo se. Iako u grupi, fotografiranje je ipak pustinjačka rabota. Mislima usmjeren traženju kadra, rutinski rasklapam stativ i na njega montiram fotoaparat.
U to vrijeme koristio sam danas prastari, Olympus E510. Čak ni tada to nije bio vrhunski fotoaparat no osjećao sam ga kao produžetak ruke i oka a njime sam snimio mnoge drage fotografije. Obzor je bivao sve svjetliji no oblaci nikako da se počnu razilaziti. Iznad mene se doduše naoblaka rastrgala no na kritičnoj, istočnoj strani, oblaci su još zastirali put sunčevim zrakama. Nastavio sam šetati obalom, povremeno zalazeći u korito ne bi li provjerio neki zamišljeni kadar. Kako najviše volim fotografirati širokokutnim objektivom te je isti praktično “zavaren” na moj fotoaparat, odlučio sam iskoristiti njegovo svojstvo naglašavanja perspektive. Pronašao sam kamenje koje je oblikom, veličinom i rasporedom (u pravilu ne namještam scenu) odgovaralo zamišljenoj slici prednjeg plana. Koprenasta izmaglica lijeno je lebdjela nad krajolikom. Još samo da se oblaci malo razmaknu. Minute, baš poput ukroćene Drave, sporo teku.
Napokon primjećujem pukotinu u oblacima! Baš na idealnom mjestu. Ostalo je još desetak minuta do izlaska. Svjetlost sramežljivo počinje golicati najniže slojeve oblaka, isprva nježna ružičasta i crvena zatim sve intenzivnija narančasta. Svjetlost kao da je nagrizala oblake i uskoro se jedva primjetno curenje pretvorilo u crveno-narančastu bujicu čiji je intenzitet “pomeo” sve ostale boje iz spektra. Jednom riječju, spektakl. Svjetlosni krešendo trajao je tek nekoliko minuta prije nego su oblaci ponovo zastrli sunce, no ipak dovoljno da mi se doživljaj viđenog duboko ureže u sjećanje. I da, dovoljno da snimim ovu fotografiju. Naslov je dobila kasnije, kada sam ju pokazao prijateljima na Facebook-u. Jedan od njih prokomentirao je da ga fotografija podsjeća na slike Marsa što je dovelo do naslova.
Oprema korištena pri fotografiranju:
- Olympus E510,
- Olympus Zuiko 9-18mm ED,
- Cokin GND 2 blende soft filter
- Cokin filter holder
- Vanguard ALTA Pro stativ
- Vanguard SBH 100 kuglasta glava.
Exif podaci fotografije:
- 1/8 sec
- f/10
- ISO 100
- 9mm (18mm ekvivalent na 35mm formatu)
Leave a reply